Deževice – blagoslov kipa sv. Jakova Markijskog, 06. srpanj 2008. godine u 11:00

Draga braćo misnici, draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

         Ovdje smo svi danas zaista svi hodočasnici. Hodili smo časteći sv. Jakova i ovdje smo došli na ovo sveto vrelo da Boga slavimo. I dozvolit ćete mi da malo budem osoban. Dok ovdje stojimo za oltarom i slušamo Riječ Božju, vidim jednu lastavicu koja stalno želi doći na svoje gnjezdo, ali se nas boji, a opet gnjezdo je iznad oltara i njezini su vjerojatno ptići u tom gnjezdu. Stalno oblijeće i želi doći u to gnjezdo. To me asocira. Evo ptica zna voliti svoje gnjezdo. I ona, iako se boji, ali ne napušta gnjezdo. Ne trebam dalje tumačiti sve je jasno.

         Druga misao: dok ovdje stojimo za oltarom i slušamo ovaj žubor ovog divnog potoka, podsjeća me na početke pokrštenja Hrvata uz rijeku Jadro. Evo mi smo ovdje došli uz ovu riječicu, uz ovaj potok da se sjetimo svoga krštenja, da se sjetimo vjere otaca koju smo baštinili, za koju su se toliki borili i koji su mnogi žrtve svoje ugrađivali da ta vjera bude baština našim pokoljenjima. Ali kako vjeru sačuvati? Malo prije ste čuli Evanđelje. Isus slavi Boga: „Slavim te Oče Gospodaru neba i zemlje što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Tu ima jedna velika istina. Ohol čovjek i bahat čovjek ne može vjerovati. Njegova vjera nije iskrena. Čovjek ponizan i otvoren Bogu i Bog ima gdje staviti dar vjere, a poniznost se sastoji u tome da se priznamo pred Bogom onakvi kakvi jesmo. Bog nas najbolje poznajem, u našoj nutrini, u našoj savjesti. I zato je ova Isusova da hvali Boga što je to objavio malenima, a i u zbornoj molitvi smo molili da po poniženju Sina i nama vrati upravo više pali svijet. To je jedna tajna koja je drugačija od ovog svijeta. Ovaj svijet razmišlja drugačije, a i Evanđelje razmišlja drugačije. I zato želim prvo pomoći svakom osobno na ovom izvoru, na ovom vrelu koje svjedoči o ovoj povezanosti vjere i sv. Jakova koji je iz Italije došao po mandatu Svetoga Oca da propovijeda ovim krajevima. Ante je na početku mise u desetercu spjevao i skoro je sve rekao o njemu. Zapravo, ta uloga sv. Jakova je bila učvršćivati tu vjeru. Vjera je često puta teologiji u iskušenju, u iskušenju teologiji kad čovjek postane „sit kruha“. Narod to lijepo kaže: „Najeo se kruha, pa ni za Boga ne znade.“ Naša vjera često puta dolazi u iskušenje kad čovjek misli da može bez Boga, da može sve svojom pameću, svojom snagom. To je jedno iskušenje. Drugo iskušenje kada čovjek lupi glavom o zid pa vidi da je nemoćan, da vidi da je krhko stvoremnje. Svi smo mi to iskušili da smo tako ograničeni, tako krhka stvorenja. Onda čovjek, u svojoj nemoći, u opasnosti je da počne klonuti duhom, da izgubi pouzdanje u Boga. To su različite kušnje. A onda Isus nas poziva: „Svi vi umorni i opterećeni, dođite i ja ću vas odmoriti.“ Tako je divno čuti u ovoj prirodi ovu Isusovu riječ: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Svatko od nas treba taj odmor. Možda netko psihički, netko fizički, ali svatko od nas treba taj odmor da se odmopri na božanskom Srcu, božanskoj Ljubavi. Prvi odmor jest u tome da se čovjek smiri, da shvati: svi smo mi u Božjoj ruci; da shvati Bog vodi moju povjest i moj život, da shvati evo, Bog liječi rane, rane i na srcu i na duši. Ovdje ću usporediti sv. Jakova koji je prolazeći i propovijedajući, smetao ljudima. Nisu ga volili kad je govorio istinu. I pogotovo kad je počeo reforme raditi. Povjest je mnoge sakrila, neke se stvari ne govore glasno. Ali ima jedna slika koja pokazuje cijenu koju je on plaćao, a ta je da on drži kalež, a iz kaleža zmija. Čovjek se zbuni: kako može kalež i zmija zajedno? Jednostavno! Taj je Božji misnik koji je htio da zaživi Božja Riječ, da se provede reforma, da se ljudi odreknu krivovjerja, da se vrate sa zalutalog puta, počeo je smetati, pa su ga se htjeli riješiti tako što su ga trovali. Tako su ga htjeli otrovati da su mu u kalež stavili otrova i nije mu naškodio. I to je ta simbolika: Bog je bio uz njega. Ja bio ovdje upravo o tome progovoriti, o otrovu koji često puta svatko od nas doživljava. Ja ću usporediti kalež kojim se slavi misa sa ljudskim srcem. Ljudsko srce je ono koje ljubi, koje se žrtvuje. Međutim, mi smo isto svjesni da u to ljudsko srce zna ući otrova. Nema goreg otrova kao što je mržnja, da ljudi bivaju zatrovani mržnjom, otrovom. Otrovani su! Onda kad je čovjek otrovan u srcu kako drugačije govori nego otrovno. To znači zajedljivo, uvredljivo, ugodljivo. A to vi dobro znadete kad se u kući svađamo. Oni koji su se volili često puta najbolje znaju gdje može najgore ubosti. I tad se zatruju u srcu pa biraju tamo gdje najgore mogu ubosti. I to rani, to boli. O tome sam propovjedao i u Podmilačju za svetog Ivu. Kad te ono ujede za srce, to boli. To je teško liječiti. I mi smo ovdje na vrelu sv. Jakova da on koga je Bog sačuvao od otrova, u prvom redu i nas sačuva od otrova, otrova mržnje, otrova koji truje međuljudske odnose, otrova koji na svoj način one koji trebaju zajedno živjeti truje da se ne vole. Kako jedna djevojčica doživjevši da se svađaju tata i mama, a ona je izišla vani plačući: „Bože! Zašto se ne vole oni koje ja toliko volim!“ Evo svi mi se trebamo izliječiti od tog otrova koji nas znade tako zatrovati da mi jedni druge trujemo. Ovdje smo u prvom redu da se tog otrova oslobodimo i ti sv. Jakove koji te je Bog sačuvao otrova i nisu te mogli otrovati, nastavio si i svjedočiti i propovijedati, i nama izmoli tu milost da se oslobodimo tog otrova, da kad se vtratimo kući da se svi ukućani iznenade: što se to s nama dogodilo? Što se s nama dogodilo da mi više ne upotrebljavamo zajedljivu riječ, uvredljivu riječ, da iz nas zrači jedna plemenitost, jedna dobrota, nešto što osvaja. To se zove jednostavnost. Evo želim da se tako vratimo kući da možemo svjedočiti: naslonili smo se na Isusove grudi, odmorili smo se na Isusovoj ljubavi, izliječili smo svoje rane.

           A onda na poseban način želim ovdje sve nas ohrabriti i u društvenom životu. Često puta upravo te nepravde koju doživljavamo na svakom koraku. I pred zakonom nismo svi jednakopravni, i pred međunarodnom zajednicom, gdje ona dvostruka mjerila upotrebljava, i pred svim strukturama vidimo da nema pravde. Koji puta u opasnosti da smo se otrujemo, da nam se zgadi naša rodna gruda, naš dragi zavičaj, naš dom i ognjište. Danas želimo moliti sv. Jakova: Ne daj da nas otruje ta nepravda! Ne daj da nas otruje upravo to javno mnijenje koje nam oduzima naše dostojanstvo, naš ponos, naš identtitet! Kako sačuvati ovo k'o što lastavica ima, da ne damo svoga gnjezda? Kako sačuvati da ove lijepe šume volimo, da ove naše potoke volimo, da ovu našu dragu grudu volimo? Reći ćete: Teško! Pa nije nikad bilo lako! Što bi nam sv. Jakov pričao u ono doba kad je morao se skloniti u ovu špilju i tu živjeti, postiti i pokoru činiti. K'o da je bilo lako tada? Ali nije bio skršen! I ona braća, koja su ga protjerala, on im se ispričava: Oprostite što vam nisam dao dobar primjer, što nisam bio svetiji među vama. To je nešto što osvaja. Ja bi htio da svatko od nas sa ovog vrela sv. Jakova pođe kući hrabriji za život, da se ne boji života, da na neki način pronađe ovdje nadahnuće ovo što Isus poziva: Uzmite jaram moj! Pođite za mnom! Jaram, koji je to jaram? To je jaram Isusove ljubavi koja je spremna na žrtvu, da i mi budemo spremni uzeti taj Kristov jaram ljubavi i križa i suočiti se sa svim izazovima života. Znamo da nije lako, ali ne damo se skršiti, ne damo srušiti svoj ponos, ne damo se podijeliti, ne damo se posvađati, ne damo se zavaditi, ne damo unijeti mržnju međusobno. Mi želimo u ovoj zemlji svjedočiti upravo naše korijenje kršćanstva. I nedamo se obeshrabriti.

             A onda bio sam sinoć posebno sretan. Smijem to ispovjediti. Krstio sam sedmo dijete u mladih roditelja. To sam malo djelomice pričao u društvu svećenika zašto sam bio sretan. Bio sam sretan jer sam susreo roditelje koji se ne boje života. Nije lako zaraditi za sedam usta hranu. Čini mi se da ovo vrijeme ima kruha, ima i ruha. Čini mi se da nam fali samo duha. I ta radost koju sam sinoć doživio želim prenijeti u naše kršćanske obitelji upravo ono što smo danas  molili u zbornoj molitvi: daj nam svetu radost života, da danas pođemo s ovog vrela iz vjere noseći radost života, da se ne bojimo života, da naša obiteljska gnjezda budu ispunjena cvrkutom ptica dječijih glasova, da se ne bojimo života. Neće nas nitko uništiti ako budemo hrabri pred životom. Zato na ovom vrelu sv. Jakova koji je bio tako hrabar za žrtvu, za postojanost u vjeri nek nam to izmoli, tu hrabrost za život, tu hrabrost za žrtvu tu postojanost u vjeri da je prenesemo na buduća pokoljenja.

              Zato želim da svatko slušajući žubor ovog potoka sjeti se one krsne vode koja ga je oprala i ukorijenila u Crkvu, ukorijenila kao vjeru otaca, ukorijenila ga je u zajedništvo s Kristom, da svatko od vas u pravo po primjeru sv. Jakova, bori se protiv svakog otrova, da svatko od vas iz molitve i vjere ponese radost života, da to zračimo u svojoj obitelji, u društvu i ponosno stojimo i branimo svoj opstanak i opstojnost na svojoj grudi. Nemojete da lastavica bude pametnija od nas. Neka naše gnjezdo uvijek nama bude drago i nama sveto i hranimo tom ljubavlju buduća pokoljenja po zagovoru sv. Jakova. AMEN!