Župa Deževice, kao tadašnja administrativna cjelina, po nekim je izvorima postojala još u 15. stoljeću, mada se većina znanstvenika priklanja tezi da se ovo područje nalazilo u sastavu srednjovjekovne župe Lepenica. Povjesničari navode da se početkom 15. stoljeća u Deževicama nalazila crkva ili samostan posvećen svetoj Jeleni, a Deževičani čuvaju predaju da se spomenuti crkveni objekt nalazio u Zimči, na izlazu iz sela prema Radavi, Šljemenu i Kravajčinama.
Povjesničari nisu došli ni do konačnog zaključka je li u 15. stoljeću u Deževicama postojao franjevački samostan ili rezidencija, ali je posve sigurno da su pučanstvo u to doba pastorizirali franjevci. Naime, u dokumentima je 17.12.1435. godine zabilježeno kako general franjevačkog reda, Vilim de Casalis, oduzima neke povlastice koje je dotad uživao gvardijanat Fojnice i Deževica, Ivanu, gvardijanu Fojnice i Deževica. Fra Ivan, zvani Prozob, gvardijan je gvardijanije ovih dvaju mjesta, a ovo je prvi, najraniji podatak o postojanju gvardijanata koji je obuhvaćao i fojnički konvent. Je li gvardijan Ivan stalno ili povremeno boravio u Deževicama, iz dokumenata nije razvidno, no zna se da je fojnički samostan u to doba više puta mijenjao lokaciju, dok nije došao na današnji lokalitet, što se desilo već duboko u vremenu kad su Osmanlije okupirale Bosnu. Na karti sjedišta samostana bosanske vikarije za razdoblje između 1340. i 1517. godine, koju je sastavio dr. Dominik Mandić, a koju je izdao franjevački provincijalat provincije Bosna Srebrena, nalaze se i Deževice.
Papa Eugen IV. (na čelu Crkve od 1431. do 1447. godine) je 12.IV.1434. godine izdao je bulu o postavljanju franjevca Stjepana za biskupa visočke ("visocinensis") biskupije, koja je kanonski ujedinjena s biskupijom "capiriensis" (srebrenička biskupija). Biskupija je ostala upražnjena nakon smrti biskupa Petra. Po tom dokumentu, imenovanje se treba javiti "dubrovačkom nadbiskupu, bosanskom kralju Stjepanu, te kleru i puku Deževica, Kreševa, Fojnice, Jajca i Srebrenice". Ovo govori u prilog tezi da je u Deževicama bilo sjedište veće župe, čim se Deževice spominju uz ostale, tada vrlo jake centre gospodarskog i duhovnog života.
Pastoralni rad nastavljen je i nakon propasti župe, u sklopu župe Kreševo, a katolici su opstali cijelo vrijeme, što pokazuju biskupski popisi stanovništva. Kakvo je stanje kroz to vrijeme bilo sa sakralnim objektima, teško je doznati. No, nekakvi objekti su morali postojati, o čemu svjedoči narodna predaja, a na to ukazuje i bilješka fra Marijana Bogdanovića u ljetopisu kreševskog samostana, gdje se, u opisu "stanja kreševske samostanske obitelji", navodi kako je "o. Marijan Bogdanović, sadašnji kustos", jedne godine "držao u selu Deževice tamošnjim kršćanima mise kroz čitavu božićnu osminu". S obzirom na vremenske uvjete kakvi vladaju za Božić, mora biti da je u Deževicama i u to doba, dakle na početku 19. stoljeća, morala postojati neka crkvica.
Crkvena župa obnovljena je tek prestankom osmanlijske vlasti iz Bosne, te dolaskom Austro-ugarske, nakon koje je u Bosni uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Odlukom tadašnjeg sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, župa je obnovljena 22. kolovoza 1899. godine. Za zaštitnicu župe odabrana je Gospa Snježna, dok su pomoćni patroni sveti Jakov Markijski i sveti Anto Padovanski. Još prije, oko 1887. godine napravljeni su župni stan i kapelica od kamena tri metra visokog zida. Novi župni stan izgrađen je 1903./1904. godine, a 1905. godine je podignuta prva crkva, i to u dijelu sela zvanom Močila. Kasnije, 1961. godine, napravljena je, na današnjem lokalitetu, nova crkva, blagoslovljena 2.XII.1961. godine. Crkva je tijekom rata pretrpjela znatna oštećenja, kao i kip Gospe Snježne ispred nje. Deževičkoj župi, osim samog sjedišta, pripada selo Dusina, sa zaseocima Bilići i Kruškova Bašča, te Crnićki Kamenik s Podgorom. Župa se, dakle, prostire u dijelovima općina Kreševo (Deževice, Crnićki Kamenik) i Fojnica (Dusina, Bilići, Podgora, Kruškova Bašča).
Od ostalih sakralnih i srodnih objekata u župi, uz kapelu na seoskom groblju, na deževičkom Brdu postoji kapela posvećena svetom Anti, napravljena sedamdesetih godina, gdje se jednom godišnje održava misa i blagoslov polja, a uz rječicu Nevra, nekoliko stotina metara od zadnjih kuća na putu za Tarčin, nalazi se svetište sv. Jakova Markijskog. U Dusini se nalazi kapelica u groblju, a u Podgori, na groblju, nalazi se veća kapela. U Crnićkom Kameniku do 1993. godine nalazio se lijep kip Srca Isusova, kojeg su, s kompletnim ambijentom, te godine uništile postrojbe Armije BiH, ali je nakon rata obnovljen.
Deževice su u posljednjem stoljeću bile jedno od najvećih sela na području kreševske općine. Tako je u Deževicama u prvom poslijeratnom popisu, 1948. godine, registrirano 315 stanovnika, dok je, primjerice, sjedište općine, samo Kreševo, imalo 760 stanovnika, dakle bilo je tek dvostruko veće. Godine 1953. u Deževicama živi 309 stanovnika, a više ih je te godine samo u Kreševu, koje je sjedište općine, te u Bjelovićima (346), Crnićima (532) i Mratinićima (414), kojima su pribrojeni i stanovnici mnogobrojnih okolnih zaselaka. Osam godina kasnije, 1961. godine, u Deževicama već živi više stanovnika nego u Bjelovićima (406 naspram 356), a Deževice imaju gotovo najveći indeks porasta broja stanovnika. U sljedećem popisu, 1971. godine, u Deževicama živi 437 stanovnika, dakle je porast još uvijek prisutan, no već 1981. godine bilježi se osjetan pad: registrirano je tek 325 stanovnika, a 1991. godine broj stanovnika spada na 246.
Pedesetih godina sagrađena je zgrada za četverogodišnju osnovnu školu, koja je radila sve do izbijanja posljednjeg rata, a, nakon što je uslijedio povratak, škola ipak nije aktivirana, iako je obnovljena sredstvima humanitarnih organizacija, pa djeca nastavu pohađaju u Gojevićima. Nakon rata uz zgradu škole izgrađena je ambulanta koja radi povremeno, dok sekundarne zdravstvene usluge pruža Dom zdravlja u Kreševu.
Danas su Deževice jedno malo selo u kojem, nakon što je kroz njega protutnjao rat, živi nešto manje od stotinu žitelja, i to uglavnom starijih osoba.
