 
 Jakov Markijski rođen je 1393. godine kao osamnaesto dijete u obitelji Monteprandone. Kao dječak došao je svom ujaku, svećeniku, koji ga je opismenio i potom poslao u školu. Kasnije je u Peruggi studirao pravo, a uzdržavao se instruirajući sina nekog plemića. Postao je državni činovnik, ali je, osjetivši redovnički poziv, postao franjevac. Opredjelio se za opservantsku (opslužiteljsku) struju franjevaca, promjenivši životna načela, ugledajući se na sv. Franju. Ostalo je zapisano da je postio sedam korizmi u godini, uopće ne jedući meso, spavao je vrlo malo, puno se trapio i nosio pokorničku odjeću.
Bio je nadaleko poznat kao odličan propovjednik, zbog čega su ga tražili i zvali ne samo vjernici, već i biskupi i vladari. Bio je, osim Italije, i u Ugarskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji i Njemačkoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku. Naročito je među narodom raširena zgoda kad je pozvao sve prostitutke Milana, zatraživši od vjernika priloge, kako bi se prostitutkama osigurao miraz, s kojim se trideset njih potom udalo. Cijenile su ga i rimski pape, a vrhovni poglavar franjevačkog reda za njega je napisao da je “ne samo u cijelom redu, nego u cijelom svijetu najslavniji propovjednik, a u redovničkom opsluživanju vrlo neporočan, koji je svojim naukom i primjerima obasjao cijelu Italiju, cijelu Ugarsku”.
Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. godine vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reforma u Bosni, gdje je već uveliko raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije. Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom.
Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju. Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. godine dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437. godine, a već naredne godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu.
Kako vidimo, pravi razlog njegova odlaska bila je strogost i beskompromisnost kojom je provodio svoje reforme, zbog čega je mnoge okrenuo protiv sebe. Budući rođen u Italiji, fra Jakov nije znao mjesni narodni jezik, a vjerojatno nije dobro poznavao ni prilike u tadašnjoj Bosni. Ipak, fra Jakov Markijski kasnije je proglašen svetim.
Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899. godine, kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom Župe.
Na oko 200 metara od sela, idući ka Kolovojima, nalazi se špilja nepoznate dubine u kojoj je, po predaji, obitavao Jakov Markijski. Po unutarnjem obliku špilje, očito je da su u njoj, ako se uopće radi o špilji, a ne o starom rudarskom radu, vršeni, među ostalim, i estetski usmjereni zahvati. Naime, svod špilje na pojedinom dijelovima je glatko zaobljen, što, s obzirom na asketska načela Jakova Markijskog, može upućivati na to da je on tu doista neko vrijeme obitavao. Narod već stoljećima to mjesto zove Voda svetog Jakova ili Vrelo svetog Jakova, a voda koja se u svako doba godine nalazi u špilji (ali ne ističe iz nje, mada je razina, ovisno o godišnjim dobima, različita) smatra se čudotvornom, pa mnogi katolici, posebno za proslave blagdana Gospe Snježne, zaštitnice župe, dolaze u špilju. Mnogi se umivaju u toj vodi, a voda se u bocama nosi kući. U špilju dolaze i muslimani, a neki od njih često daju novac da se stavi u kasu koja je uzidana na ulazu u špilju.
 Prostor oko špilje ograđen je i uređen neposredno prije posljednjeg rata, zalaganjem župljana i tadašnjeg deževičkog župnika, don Danijela Jakovljevića, a tada je uvedeno i pravilo da se sveta misa, svake mlade nedjelje od proljeća do jeseni, govori ispred špilje. Akciju uređenja svetišta nakon rata, i to mnogo intenzivnije, nastavili su župnici don Ivan Mandić i don Pavo Kopić, a i sadašnji župnik, don Slaviša Stavnjak, već nastavlja tu tradiciju.
Voda se naročito korisnom smatra kod bolesti groznice, pa je jedan od naziva za vodu i Grozničavca. U znak zahvale za milost primljenu po zagovoru svetog Jakova, neke su obitelji podigle spomen-križeve. Neke od tih križeva srušili su tijekom posljednjeg rata pripadnici muslimanske Armije BiH, u vrijeme dok su Deževice bile zauzete, a Deževičani izbjegli. Tada je na bukvi iznad špilje usječen, od istih vojnika, natpis “Alijina voda”.
Hodočasnici pored ulaza u špilju također ostavljaju odjeću i druge darove, kao znak zahvale.
U starijim knjigama spominje se da iz špilje teče potočić kojeg je sveti Jakov blagoslovio da bi u njemu bilo više ribe, te se spominje drvo pod kojim se molio. Izgleda da te tvrdnje sasvim ne odgovaraju istini, jer je špilja pod velikim nagibom, pa je teško očekivati da bi se voda iz nje mogla izljevati, no malo ispod nje teče potok kojeg Deževičani uglavnom zovu Nevra, pa bi se to moglo odnositi na taj potok. Uz to, možda su tadašnji i sadašnji uvjeti i situacija (režim voda) različiti, pa stoga i na takav podatak treba računati, pogotovo stoga što su na špilji mogli biti vršeni i naknadni zahvati, a u okolini se nalaze mnogobrojni rudarski radovi koji su mogli dovesti do takvih promjena.
Neki od mještana pričali su da je nekad u godinama poslije rata stigao nalog da se iz špilje počne eksploatirati ruda barita (koja je vidljiva u stropu špilje), te da su radnici odbili takav nalog, smatrajući, i katolici i muslimani, to mjesto svetim. Stotinjak metara iznad špilje, u strani, barit je doista eksploatiran, i to dulje vrijeme, a i na mnogim drugim mjestima u blizini špilje.
Po narodnoj predaji, na mjesnom sadašnjeg mjesnog groblja nalazila se crkva u kojoj je propovijedao sveti Jakov, a još 1916. godine jedne su sarsjevske novine zabilježile podatak da se na groblju, kad god se kopa grob, pronađe poneki predmet koji je pripadao crkvenoj građevini.
Da se Jakov Markijski stoljećima štovao u Deževicama, pokazuje i zabilješka biskupa Ogramića-Olovčića iz 1674. godine u kojoj govori o tome.
|
